Kada govorimo o anksioznosti, govorimo o vrsti iracionalnog straha…Zašto iracionalnog? Jer su to najčešće strahovi koji nemaju osnova u realnosti osobe koja ih percipira i osjeća…Najlakše ju je prepoznati po tome što često imamo zaključak i misaoni tok sa idejom „Šta ako..?
Milica Pavlović Petković, psiholog i psihoterapeut
SM: Šta ako se stvarno nešto loše desi?
MPP: Sa negativnih ishodom situacije koju osoba percipira…precjenjujemo negativne karakteristike prijetnji, a podcjenjujemo mogućnost da se prijetnja savlada ili odbacujemo ideju da uopšte na kraju ne mora da se desi negativan ishod….
Anksioznost je odmažuća emocija jer nam ne pomaže da se izborimo sa trenutnom situacijom i problemima koji se nalaze pred nama…Ne postoji osoba koja nikada nije bila anksiozna barem jednom u životu…
SM: Šta najviše utiče na ovu “pojavu”?
MPP: Ne postoji tačno uzrasni period kada se anksioznost javlja, može od najranijeg uzrasta kada djeca već mogu da prepoznaju kod sebe fiziološke senzacije koje im nisu svakodnevne, a podrazumijevaju pojačan rad autoimunog nervnog sistem, pa do kasnih starosnih godina…Sve zavisi u kakvim životnim uslovima živimo, kakvo je naše iskustvo u kakvom porodičnom sistemu smo odrasli itd…
SM: Koja je razlika u odnosu na depresiju?
MPP: Depresivno stanje je također emocionalni poremećaj, ali za razliku od anksioznosti gdje ljudi uslijed pobuđenosti organizma i straha imaju potrebu da djeluju i rade nešto da bi promijenili kod depresije osoba osjeća bespomoćnost i bezvoljnost, okrivljujući sebe što se tako osjeća uopšte, lako prestaju da se angažuju oko svega unutar svog sistema vrijednosti, sa potrebom da se izoluju od svega…Danas često ova dva emocionalna problema idu jedan uz drugi…
SM: Nazivamo je i “savremenom bolesti” 21. vijeka. Da li je to tako?
MPP: Da, danas je nažalost tako nazivaju jer je jedan od najčešćih problema koji se javlja kod populacije, da li zbog toga što su ljudi svjesniji ili nesvjesniji svojih emocionalnih stanja koja se dešavaju kod njih, pa uslijed sve te pretrpanosti ili preplavljenosti, ne prepoznaju same simptome po sebi na početku nego kada postanu svjesni već anksioznost uzme svoj „mah“…
Anksioznost jeste jedan od najčešćih poremećaja, ali ako je olakšavajući ukoliko se na vrijeme lica obrate za stručnu pomoć brzo se rješava…
SM: Kako je prepoznati? Liječiti?
MPP: Pretjerana zabrinutost kod čovjeka proizvodi psihološku, fiziološku i emocionalnu unutrašnju napetost i uznemirenost koja se prožima kroz cijeli organizam.
Simptomi anksioznosti se mogu grupisati u sljedeće grupe: misaone ili kognitivne, emocionalne, ponašajne ili bihevioralne i fiziološke komponente.
Misaone su: teškoće u koncentraciji i pamćenju, zabrinutost, stalna briga, negativno razmišljanje i predviđanje, problemi sa prisjećanjem, rasuđivanja i procesa rješavanja trenutne situacije…
Emocionalni problemi su: stalno prisustvo neizvjesnosti i samog iščekivanja, povećana razdaržljivost, prisustvo raznih strahova, povećano prisustvo unutrašnjeg nemira, strah od gubitka kontrole nad sobom ili svojim emocijama, depesonalizacija…
Bihevioralni ili ponašajni simptomi anksioznosti su: povlačenje iz socijalnih situacija, izbjegavanja situacija i osoba koje izazivaju anksioznost, slabija koordinacija pokreta, izrazita aktivnost ili pasivnost.
Fiziloški simptomi anksioznosti su: respiratorni (osjećaj gušenja i nedostatka vazduha, ubrzano disanje), kardiovaskularni (ubrzan puls, osjećaj lupanja srca, povišen krvni pritisak, crvenilo ili bljedilo), promjene na koži (promjene u temperaturi kože, crvene pjege), mišićni (tremor, mišićna tenzija, mišićni grčevi, drhtanje) te gastrointestinalni (bol u trbuhu, dijareja, mučnina i povraćanje).
Od ostalih simptoma mogu se javiti glavobolja, vrtoglavica i osjećaj nesvjestice, bolovi u prsima i iscrpljenost, nesanica i noćne more, kao i učestalo mokrenje.
Anksioznost se danas može liječiti adekvatnom medikamentoznom terapijom ili samo nekom od psihoterapija, iako se do sada najučinkovitije ukoliko je stanje „zapušteno“ pokazala kombinacija prethodno dvije navedene… Sve zavisi od intenziteta simptoma i stepena socijalne disfukcionalnosti osobe, te zavisno od opšteg stanja pojedinca i stepena funkcionalnosti i izvršavanja svakodnevnih obaveza, stručna osoba donosi odluku o načinu liječenja pojedinca…
Ono što najnovija istraživanja pokazuju jeste da je povećan broj osoba koje se žale na pojavu anksioznosti ili simptoma anksioznosti, čemu je i doprinijela sadašnja epidemiološka situacija kao i velika doza osjećanja neizvjesnosti koja ide sa njom…
SM: Da li djeca mogu biti anksiozna?
MPP: Da, i djeca mogu biti anksiozna kao i odrasli ljudi, samo u skladu sa svojom percepcijom problema i oni imaju autonomni nervni sistem-mehanizam bori se ili bježi, evolucija se pobrinula za to,
SM: Kada bi lice trebalo da potraži stručnu pomoć? Koliko su uspješne terapije?
MPP: Bilo bi poželjno da osoba koja kod sebe prepozna simptome anksioznost da nakon prve situacije unutar koje se osjeća nemoćno da je sama prevaziđe ili riješi javi stručnom licu, jer kod nas populacija nije još dovoljno osviještena da je to nešto što će se ponavljati iznova i iznova, i u novim situacijama, da anksioznost ne može prestati sama, ona može da se utiša jedno vrijeme ali opet da se sa novim okidačem koji mi percipiramo kao prijetećim javi…Ako na vrijeme lice potraži pomoć, veća je vjerovatnoća da će moći lakše i brže da razriješi trenutni problem i da na anksiozno stanje ne „nadogradi“ i depresivno stanje koje dođe uslijed predugog trajanja i iscrpljenosti uslijed anksioznosti…
SM: Koliko je situacija posljednjih godinu dana – distanciranje od društvenih konflikata, povećan broj porodičnog nasilja i sl. uticalo da se osobe osjećaju lošije u odnosu na prijašnje “normalno” stanje?
MPP: Sama situacija po sebi ne ide nikako na ruku populaciji, što je samo po sebi tužno, da su pojedinci u teškim situacijama često nemilice prepušteni sami sebi u svojim problemima-često bez podrške društva ili sistema kojem pojedinac pripada…
Za sreću nam malo treba …. 🙂
