Rodni grad Drvar, “Oluja”, borba za preživljavanje, baka, te Marija Bursać i Mika Bosnić učinili su da mlada akademska slikarka Marija Marić stvori “Žene ratnice”, ciklus slika kojima odaje počast ženskoj borbi i snazi.
Na naše pitanje zašto baš “Žene ratnice”, Drvarčanka sa dobojskom adresom odgovara.
“Zato što je moj čitav život borba. Ja sam djevojčica iz ‘Oluje’, ratnim vihorom sam otišla u Bijeljinu, pa u Srbiju, pa smo se vratili u Drvar, tamo sam završila gimnaziju i upisujem nešto iz svojih snova. Od djetinjstva sam željela upisati Akademiju i ostvarila svoj san. U Banjaluci sam završila, živjela sedam godina i posao našla u Doboju.
Mi svi se borimo za život, za preživljavanje, baka mi je inače bila inspiracija, mnogo je uticala na moj život, odgoj, njen život i Drvar kao grad heroj.
Marija Bursać i Mika Bosnić su žene iz Narodnooslobodilačke borbe, pa vjerovatno pod tim uticajem odajem počast ženskoj borbi, ženskoj snazi, jer mislim da žena što zacrta može, kako kažu, kroz zidove prođe, kada nešto želi, da to i ostvari”, pojasnila je Marija Marić.
U 20 izloženih radova mlada umjetnica je prošla kroz istorijska razdoblja.
“Od Egipta, Grčke, to su civilizacije koje su mene jako i kroz istoriju umjetnosti na Akademiji mnogo zainteresovale, ali pošto volim putovanja, radila sam i žene iz raznih kultura, vjera, religija, znači, poštujem tuđe. I kroz te njihove nošnje, oklope, šminku, štitove, žene pokazuju neku svoju snagu, da to nema samo muškarac nego i žena…
Najviše mi je možda Indijka oduzela vremena jer sam se njoj posvetila baš onako detaljima, tu sam ubacila i šljokice, sprejeve, dosta kombinujem tehnike, pastele, akrile.
Povezujem moderno sa tradicionalnim, ne držim se samo te neke konzervativne umjetnosti, nego miješam i street art sa nekom novom umjetnošću na neki način, tako da je ovo moderna ratnica nekog savremenog doba”, priča Marija.
Upravo žene su bile najbrojnija publika na otvaranju izložbe u Umjetničkoj galeriji Centra za kulturu i obrazovanje, te smo ih pitali da li se mogu identifikovati sa nekom od ratnica.
“Naravno, pa recimo ona s vatrom mi je onako baš, zato što sam sada takva… Sve su posebne na svoj način, u svakoj sam ponešto pronašla, posebno oči ratnica me diraju i dodiruju, stvarno su mi predivne slike”, kaže Ružica Nakić.
“Ove žene amazonke, pa vidim tu Egipćanke, to je nešto što me privlači i te kako. Ovdje pored mene je jedna partizanka, lik iz moje osnovne škole, ja bih to tako rekla, tako da me se to za sada najviše dojmilo”, navela je Olivera Babić.
Kako je nastala partizanka, prisjetila se umjetnica.
“Kada je brat moje bake vidio izložbu prvi put u Drvaru, rekao je: ‘Pa dobro, Marija, imaš iz svih civilizacija ratnice, nemaš našu iz našeg grada’, pa sam uradila partizanku iz svog kraja.
Moja baka je za mene idol i najveći borac, njen život mi je baš bio inspiracija, a i Marija Bursać, jer je iz tog kraja, iz tog sela odakle sam i ja, obje su Bursać, tako da njima to posvećujem. Baka je Rada Bodroža, ali Bursać joj je djevojačko prezime”, navela je Marija.
Izložba “Žene ratnice” je tematska, poručili su iz Centra za kulturu i obrazovanje, njom se predstavlja žena koja je jaka, koja u svim životnim situacijama mora da bude borac, a ponekad i ratnik u pravom smislu riječi.
“Žena kao izvor inspiracije je uvijek bila prisutna u slikarstvu. Marija je samim odabirom fakulteta vrlo specifična, tako da nije ništa strano da bude specifična i na platnu.
Njene ratnice su bile jednostavno i bijeg iz jedne stvarnosti i ona se ratnicama poslužila kao oružjem da stvori i da se odbrani od svih nedaća koje su je zadesile u jednoj fazi života”, mišljenja je Mišo Damjanović, stručni saradnik za galerijsku umjetnost.
