Najbolji srpski teniser Novak Đoković naveo je da je upućen u uspjehe košarkaša Srbije, čestitao im na polufinalu Mundobasketa i kazao da vjeruje da zna šta ih je toliko ujedinilo oko cilja.
Zvremenske razlike nisam imao priliku da gledam nijednu utakmicu, ali pratim rezultate i sve što se dešava.
Mnogo mi je drago što su u polufinalu, malo ko je sudeći po novinskim člancima – očekivao da će oni dogurati do polufinala, ali eto, pokazali su da imaju kvalitet, uprkos izostanku nekoliko vrhunskih igrača. Imaju zajedništvo, vjerovatno ih je ovo što se desilo s Borišom još više ujedinilo i motivisalo da doguraju što dalje. Želim im sreću, nadam se da će ući u finale – kaže Đoković.
– Neću. Ne vjerujem da je to zbog mene, jer ja sam samo istakao ono što je očigledno. Iz perspektive sportiste, ne volim kada se nezasluženo neke stvari pišu i rade, i kritikuju i tako dalje.
Ljudi danas u toj instant kulturi u kojoj živimo bez dovoljno objektivnih informacija, ljudi nemaju dovoljno informacija o nekom slučaju ili situaciji, a odmah idu da osude, da kažu ili da istaknu neko mišljenje, a ne razumiju koliko to ima efekta i uticaja na ljudsku psihologiju, na sve nas, iako mi se trudimo da se izolujemo.
Sa druge strane, opet, za te momke, bitno je da osete podršku nacije, da imaju ljude iza sebe – rekao je Novak, a onda dao doznanja da je čuo za rečenicu Nikole Jokića, a kasnije ponovljenu od selektora Svetislava Pešića da Srbi ne vole sport, nego pobjednike.
– Mislim, mi jesmo košarkaška nacija, znam šta su rekli i Pešić i Jokić i razumijem taj dio, ali vjerujem da ljudi vole košarku, vole sport kod nas i vole da podržavaju, pogotovo reprezentaciju.
Igre za reprezentaciju ne mogu da se porede ni sa čim drugim.
Meni je jedina moja žal, u svim izborima u životu što nisam dio kolektivnog sporta, upravo zbog tog timskog ambijenta, ali mi u individualnom sportu imamo priliku da kroz Dejvis kup i ATP kup igramo za reprezentaciju i ja se od srca radujem što ću biti sa svojom ekipom sljedeće nedjelje u Španiji. Ti trenuci su nezaboravni, druženje, taj osjećaj ponosa što nosimo tu trobojku na srcu, to je nekako, ne znam privilegija i čast velika – zaključio je Đoković.
