Funkcionalni dio svih zahtvata koje spadaju u domen plastično-rekonstruktivne i estetske hirurgije pomalo su zanemareni jer se više pažnje usmjerava na estetski dio. U nastavku dajemo odgovore iz domena potrebe i nužde za nekim od ovih zahvata a svakako nećemo zanemariti ni estetski dio.

 

Jasno je da estetska hirurgija predstavlja mali i mlađi dio plastično-rekonstruktivne i estetske hirurgije. Kada govorimo o složenim operacijama u plastično rekonstruktivnoj hirurgiji a tu svakako spadaju hirurgija šake, mikrohirurgija, zbrinjavanje, liječenje i tretman opekotina, melanoma i drugih tumora kože. Trebamo znati da govorimo o jako osjetljivim, složenim i teškim operacijama koje zahtijevaju posebnu stručnost, edukacije, uslove rada i niz drugih faktora.

Mićo Kremenović, specijalizant plastično-rekonstruktivne i estetske hirurgije

SM: Koje od tih operacija je moguće uraditi u Republici Srpskoj? Da li imamo stručni kadar?

MK: Nakon renoviranja i izgradnje novog dijela Kliničkog centra Banja Luka stekli su se svi uslovi za liječenje ovih kompleksnih stanja. Postoji potreba za multidisciplinarnošću, koja ne uključuje samo rad hirurga nego i anesteziju, posebne uslove njege pacijenata (pogotovo opekotina) te kasniju rehabilitaciju pacijenata. Stručnog kadra ima dovoljno, a u godinama koje su pred nama će ih biti i više, u to sam siguran.

SM: Rekonstruktivni hirurški zahvati se izvode kako bi se ispravila funkcionalna oštećenja. Koliko su ove operacije uspješne i od čega zavisi?

MK: Ako izuzmemo opekotine, sa kojima se bave specijalisti plastično-rekonstruktivne i estetske hirurgije, rascjepima usne i nepca, prelomima ksotiju lica se bave maksilofacijalni hirurzi, ali bave se i pojedini plastični hirurzi. Kod ovih anomalija i povreda važo je napraviti pravovremen pristup i pravilnim tehnikama.

U slučajevima rascjepa se već sa tri mjeseca može pristupiti hirurškim intervencijama, rekonstrukcijama i najvećem broju slučajeva se može postići odličan ili zadovoljavavajući funkcionalni i estetski rezultat. 

Naravno da na vrijeme treba uključiti i logopeda, audiologa i ortodonta da bi se izbjegle ili previdjele komplikacije u razvoju govora, sluha i razvoja vilica i zuba.

SM: Korekcija nosa jedan je od najčešćih zahvata. Da li su češći zahtjevi pacijenata estetske ili funkcionalne prirode?

MK: Rinoplastika ili operacija nosa je jedna o najčešće izvođenih opercija i jedna od najtežih, s obirom da se i minimalne promjene na nosu vide. Anatomija nosa je kompleksna, uz više koštano-hrskavičastih elemenata. Tu je i kožni pokrivač koji jasno oslikava reljef i svaki višak ili nedostatak se jasno vidi.

Ovom operacijom cilj je ukloniti višak elemenata ali tako da se ne pretjera, bez radikalizacije. Obično je grbica na nosu nešto što pacijentima najviše smeta.

Takođe nos može biti predugačak ili preširok, iskrivljen u jednu stranu te se pored uklanjanja grbice može postići i skraćenje nosa, podizanje i remodeliranje njegovog vrha kao i bitno suženje nosa i ispravljanje krivine.

Nekada, pored estetskih razloga može se istovremeno raditi i funkcionalna operacija. Ona se radi onda kada postoji problem sa disanjem, te se vrši korekcija nosne pregrade i omogućava se lakši prolazak vazduha kroz nosne šupljine.

SM: Korekcija “Klempavih ušiju” ? Da li se i kada preporučuje djeci?

MK: Korekcija klempavih ili odstojećih ušiju je veoma česta kod djece i kod mlađih osoba i tinejdžera.

U dječijoj dobi trpe podsmjehe vršnjaka što može stvoriti emocionalne probleme i psihičke traume, a djeca se s tim teško nose.

Otprilike u 4. i 5. godini se završava razvoj ušne školjke i to je period nakon kojeg se može pristupiti operaciji. Obično su to djeca ranog predškolskog i školskog uzrasta. Operišu se u opštoj anesteziji jer je to pogodnji i komotniji način i za dijete i za hirurga. Nakon 10.-12. godine djeca se mogu operisati i u lokalnoj anesteziji.

SM: Jedna od novina u estetskoj hirurgiji jeste i presađivanje kose. Da li se to izvodi kod nas, koji su načini, trajnost…recite nam nešto više o tome?

MK: Opadanje kose je veoma značajan problem, kako medicinski, tako i psihosocijalni. Veliki broj pacijenata zbog gubitka kose osjeća uznemirenost, tjeskobu, gubitak samopouzdanja, izbjegava i smanjuje učestalost socijalnih kontakata, povlači se u sebe dok ne nađe pravo rješenje.

Najveću efikasnost donose savremene metode transplantacije kose, kao siguran, kvalitetan i dugotrajan način rješenja ovog problema.

U normalnim okolnostima, gubitak kose je svakodnevan, tako da svakodnevno gubimo 80-100 dlaka .Razlozi za gubitak kose su brojni- najčešće je to hormonski uticaj, izraženiji kod muškaraca nego kod žena, zatim nedostatak pojedinih vitamina i minerala, korištenje nekih lijekova, genetski faktori, mehanička oštećenja…

Dvije najsavremenije metode transplantacije kose su FUE (folicular unit extraction) i DHI (direct hair implantation)

Kod obe ove metode podrazumijevamo da se uz pomoć posebnog mikro-motora iz odgovarajućih zona ekstrahuju folikularne jedinice kose odnosno folikuli dlake sa pripadajućim lojnim i znojnim žijezdama, masnim tkivom i sitnim krvnim sudovima koje se zatim transplantiraju u predviđene regije.

Kod FUE tehnike specijalnim instrumentima se otvaraju kanalići u koje se jedinice usađuju u odgovarajućem pravcu i rasporedu, sa željom da se postigne prirodan izgled buduće kose.

DHI je unaprijeđena tehnika u kojoj se posebnim instrumentima (choi iglama) ove jedinice transplantiraju pod specifičnim uglom, u odgovarajućem rasporedu i na odgovarajućoj dubini, a pri tome se postiže još veća gustina nego kod prethodne metode.

Ove savremene metode su doprinijele da transplantacija bude uspješna, da mnogo veći procenat transplantiranih folikula preživi te da se neželjene posljedice kao što su ožiljci, infekcija i sl. svedu na najmanju mjeru.

SM: Koliko pacijenti danas zahtjevaju i ekstremne stvari da se urade/povaćaju/dodaju i šta kaže etika doktora? Šta ne prihvatate da uradite? Koliko su česti takvi zahtjevi?

MK: Svakako da su danas jako aktuelni estetski tretmani i intervencije kojima je cilj da se poboljša izgled osobe, ali tu bih dodao i lični stav- potrebno je maksimalno sačuvati prirodan izgled.

Sve ono što bi bilo previše upadljivo, neprirodno i što ne odgovara proporcijama lica i tijela osobe ne treba raditi. Zato je neophodno pacijentu objasniti svaku proceduru, uputiti ga u mogućnosti i iznijeti realna očekivanja, objasnmiti mu koje su moguće neželjene reakcije,posljedice ili komplikacije.

 

Nephodno je da se zajednički dođe do dogovora o cilju i rezultatu koji se želi postići. Ne bi smjelo biti nametanja mišljenja sa bilo koje strane.
Srećom, ovakvi slučajevi su u praksi rijetki.



SM: Da li je i dalje jedan od najčešćih estetskih zahvata uvećavanje grudi? Koji su načini ugradnje implantata preporučujete? Koliko traje oporavak? Da li mogu uticati na dojenje?

MK: Postoji nekoliko načina ugradnje i pozicioniranja implantata, a najčešće se radi ugradnja kroz prirodni nabor kože ispod dojke, tako da ožiljak ostaje skriven. Implantat se smješta jednimm dijelom ispod grudnog mišića a drugim dijelom ispod kože, tako da se osigurava prirodan izgled i manja mogućnost da se sam implantat primjeti.

 

Sva istraživanja i iskustva širom svijeta govore da ove intervencije ne mogu narušiti mogućnost dojenja, tako da s sa siurnošću možemo otkloniti bojazan od štetne posljedice za dojenje i djecu.

 

Operacije grudi i dalje je najpopularniji i najtraženiji opertivni zahvat kod nas i u svijetu, biilo da se radi o uvećanju grudi silikonskim implantatima,, bilo da se radi o smanjenju ili podizanju grudi.

Minimalan oporavak od operacije traje oko dvije sedmice.  Neophodno je da pacijntkinje izbjegavaju treniranje, podizanje tereta, teže fizičke poslove, bazene, saunu i sl. te da nose odgovarajući steznik koji se dobija nakon operacije.

SM: Jeste imali zahtjeva koje ste odbili da uradite?

MK: Do sada nisam imao zahtjeve koje bih odbio. Jako je bitno da se kroz konsultacije i razgovor pacijent uputi u sve ono što može očekivati od jedne intervencije, da se zajednički dođe do realnog cilja koji se želi postići.

Sve ono što se može procijeniti kao nerealno očekivanje, uz mogućnost nastanka preupadljivog ili “preoperisanog” izgleda treba odbiti!

SM: Koji su nedostaci plastične hirurgije?

MK: Pored velikog broj prednosti koje nesumnjivo ima, ona možda ima i neke mane. Prije svega, to je možda dostupnost, jer moramo biti realni i reći da nije dostupna svima.

Plastične operacije i u najrazvijenijim zemljama svijeta predstavlaju luksuz koji nije svima dostupan, cijene su visoke. Kod nas su cijene znatno niže nego i uzapadnim zemljama što nas čini prihvatljivijim za veći broj pacijenata.

Takodje, neko može pronaći smisao života u korekcijama, operacijama i promjenama koje nastaju što takođe mnogi osuđuju i upiru prstom u te pacijnete. Takođe i hirurge posmatraju kao nerazumne, tašte, pohlepne te se zbog toga često o plastičnoj hirurgiji govori površno, s pozicije nerazumijevanja i odbojnošću.

Kao i svaka druga hirurška procedura i plastična hirurgija podrazumijeva sečenje i korekciju dijlova tijela što je rizično. Pacijenti obično poslije operacije imaju modrice, pate od raznih bolova, imaju otoke…

To sve može potrajati neko vrijeme nakon operacije. Neke procedure mogu da imaju za posljedicu ozbiljne komplikacije koje mogu trajno da oštete nerve, paraliziraju neke mišće, da ostave trajne ožiljke, uzrokuju razne infekcije i slično. Određeno vrijeme nakon operacije pacijentu je potrebna pomoć za obavljanje svakodnevnih poslova.

Takođe, zadovoljstvo nije zagarantovano. Važno je da zapamtite da plastična operacija ne mora uvijek da ima idealan ishod. Ne postoji način da se tačno zna kako će izgledati krajnji rezultat prije nego što se operacija završi. Ponekad su očekivanja pacijenta suviše velika. Oni mogu imati nerealna očekivanja da će ih plastična hirurgija učiniti prelijepima i da će rešiti sve njihove probleme.