VLADIMIR VASIĆ, sociolog

Kriza savremenog čovjeka u današnjem modernom svijetu ogleda se u međusobnoj udaljenosti jednih od drugih.

Došlo je do svojevrsnog raskida među ljudima a tome najviše doprinosi savremeni koncept života ali i način komuniciranja.

Danas u moru tehničko tehnološke revolucije, kad svako od nas ima pametni telefon, otvorene naloge na društvenim mrežama, mi pratimo, nas neko prati, imamo na stotine prijatelja, a ustvari u realnosti imamo mnoštvo usamljenih ljudi i neispunjenih života.

Svi smo na socijalnim mrežama a nikad asocijalniji!

Slično ovom paradoksu, nikad više priče o miru i ljubavi a nikad više sukoba u svijetu.  Uviđam da na sceni imamo klasičnu simulaciju života gdje nam se daje mogućnost da stvarni život, koji je ispunjen i izazovima i tegobama, zamjenimo ružičastim virtuelnim koji naizgled izgleda mnogo bolji i prihvatljiviji jer u tom apstraktnom svijetu imamo priliku da se predstavljamo samo u najboljem svjetlu, da kačimo isfotošopirane i filtrirane slike na kojima izgledamo najljepše, da za priajtelje prihvatamo i dodajemo one koje želimo, da pratimo one koji nam se sviđaju, da razgovaramo samo sa onima sa kojima želimo itd.

U svemu ovome, najveću cijenu plaćaju djeca odnosno roditelji. Tačnije „strada“ njihov međusobni odnos koji može da ima i sigurno ima dalekosežnije posljedice od individualnog ili porodičnog aspekta.

Definitivno, ono što karakteriše nove generacije jeste „digitalna socijalizacija“.

Djeca se danas uz pomoć masovnog proboja društvenih mreža i ekstremno brzog načina informisanja socijalizuju na specifičan način usvajajući znanja i vještine mnogo brže nego li je to bio slučaj sa starijim generacijama.

Naši preci, bez obzira na kojem su intelektualnom (u tehničkom smislu) nivou bili, od njih samih su zavisili, u dobroj mjeri, svi aspekti porodičnnih života, a danas mi imamo situaciju da nam sve drugo, sem nassamih organizuje život.

Naprimjer, nama mediji ne služe, služimo mi njima. Mediji, naročito društvene mreže, tretiraju nas kao objekte. Nas mediji pale i gase a ne mi njih. Danas mediji imaju manipulativni moć nad ljudima. Primjera radi, kada u prodaju izađe najnoviji mobilni telefon, prosto nam se putem reklama nameće misao da ukoliko želimo da smo u trendu moramo da ga imamo, da on nudi mnoge darove bez kojih ne možemo.

Društvene mreže su prikovale mlade ljude za krevet i u velikoj mjeri smanjile njihovu psihosocijalnu i fizičku aktivnost što kao produkt ima niz negativnih posljedica po socijalno i fizičko zdravlje. Zavisnost o društvenim mrežama i generalno medijima može da dovede lice do niza komplikacija kako što su depresija, stvaranje socijalno izolovanih bića, nedostatak sna i poremećaji spavanja, smetnje vida, zapostavljanje kućnih iškolskih obaveza, izostanak ili smanjenje zdravih navika, manjak koncentracije, poremećaj pažnje, poremećaj intelektualnih sposobnosti, suzbijanje emocija.

Nije teško zaključiti u kojem pravcu i kakve posljedice može da izazove ovakav način bitisanja mladih ljudi u društvu. Ali, ne smijemo opet, izvući sveopšti zaključak da je stanje apokaliptično. Ne! Veliki broj mladih ljudi, pored manipulativnog uticaja društvenih mreža i mas medija na njih, odlučno se bave prosocijalnim aktivnostima, sportom, naukom, raznim oblicima stvaralaštva te društvene mreže, sa druge strane, koriste u pozitivne promotivne svrhe što je jeste, ili bi trebao biti, zadatak istih.

Mi živimo u trenutnom vremenu i nerealno je osvrtati se daleko u prošlost ali ni „prorokovati“ duboku budućnost. Moramo da prihvatimo „teret“ svakodnevice i da ono što radimo, radimo najbolje što možemo.

Naprosto, svjedočimo vrijeme digitalne civilizacije koja se jako brzo razvija i za sobom donosi niz dobrih ali i loših osobina. Čini mi se da je to život.

Nepredvidljiva igra bez jasnih pravila.

Ono što je najvažnije jeste osloboditi se straha i očuvati psihosocijalnu stabilnost.

Porodica

Porodica je, za nas sociologe, nezaobilazna ćelija društva zadužena za najznačajnije i najkomplikovanije procese u društvu.

U prvom redu, porodica je ta koja je zadužena za socijalizaciju njenih članova i u sadejstvu sa drugim socijalizacijskim faktorima ima ključan vaspitni zadatak. Danas su roditelji u raskoraku kako obezbjediti egzistencijalna sredstva za funkcionisanje porodice i kako vaspitati dijete.

Čini mi se da je primarnije ovo drugo ali da pojedini roditelji veću pažnju posvete egzistenciji a uzgred zanemare vaspitni proces djece. Posljedice takvog odnosa dovode do delinkvenog ponašanja kod maloljetnika što više nije porodični već društveni problem.

Dakle, porodica je ključna polazna stanica za sve ono što je dobro ali i loše!

Vladimir D. Vasić, rođen je 29.09.1990. godine u Sarajevu. Osnovnu i srednju Elektrotehničku školu završava u Istočnom Sarajevu da bi 2009. godine po okončanju srednje škole nastavio obrazovanje na Filozofskom fakultetu Pale Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Godine 2013. diplomira na katedri Sociologije Filozofskog fakulteta i stiče zvanje diplomirani sociolog, iste godine upisuje i postdiplomske studije. Odbranivši završni rad na drugom ciklusu postdiplomskih studija, na temu „Sociološki aspekti maloljetničke delinkvencije u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini“ stiče akademsko zvanje magistar sociologije, 2015.godine. Od  2018. godine zaposlen je na Rektoratu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, u kabinetu rektora.