Stevan Crnobrnja rođen u SR Njemačka u Koblencu 1984. Godine. Živi u Banja Luci od 1986. godine. Završio je Pravni fakultet, zaposlen u struci a sjedeću odbojku trenira 20 godina.

Jedini koji je u Banja Luku donio medalju sa Paraolimpijskih igara.

SM: Prvi susret sa odbojkom?

SC: Prvi susret sa odbokom je bio u srednjoj školi. Kao srednjoškolac gledao sam jednu televizijsku emisiju gdje sam prvi put imao priliku da vidim da i kod nas postoje klubovi koji se takmiče u ovom sport. Odlučio sam da posjetim sportski klub i odradio prvi trening. Tada se sve promijenilo.  Postao sam redovan na svakom treningu.

Iako nisam doživljao treninge preozbiljno, u profesionalnom smislu, druženje, treniranje bili su dovoljan razlog da ne propustim ni jedan trening.

Prvobitno me je iznenadilo koliko je zahtjevan i naporan sport. Moj prvi utisak je bio da nije bilo goreg odbojkaša od mene!

SM: Kako je došlo do profesionalnog angažmana?

SC: Stvari su se dešavale spontano. Nisam bio u startno šestorci na početku, ali kada bi mi trener ukazao priliku trudio sam se i davao maksimalno na terenu da se pokažem. Jedna bitna stvar koja je meni puno značila je da sam u tim trenucima, pritiska dobro reagovao i izvršavao zadatke, što me je dodatno motivisalo  da iz sebe izvučem svoj maksimum.

SM: Ubrzo ste počeli da igrate za reprezentaciju Srbije i Crne Gore?

SC: To je bio jedan projekat gde su klubovi iz RS nastupali protiv Srbije. Poslije nekoliko utakmica, dobio sam poziv od selektora da pređem da igram za Srbiju. Tako da sam sa 20 godina zaigrao za reprezentaciju Srbije i Crne Gore, a potom nastavio da igram za reprezentaciju Srbije.

Tada sam mislio da je to moj sportski maksimum!

Prvi reprezentativni nastup je bio 2005. Godine kada sam nastupao za reprezentaciju Srbije i Crne Gore.

SC: Uslijedila su takmičenja. Učestvovao sam na 8 evropskih prvenstava, 1 svjetsko i brojne utakmice u klubu, kako u Srbiji tako i u Republici Srpskoj. Ja sam jedan od igrača koji je sva prvenstva  koja su održana u Republici Srpkoj osvojio.

Sva prvenstva Republike Srbije koja su održana, takođe sam osvojio sa različitim klubovima.

SM: Kruna truda i rada je učestvovanje ali i osvajanje medalje na Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2021. godine. Kakav je osjećaj biti dio najuspešnijih sportista na najprestižnijem svjetskom takmičenju?

SC: Prošle godine sam prvi put nastupio za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Nakon pauze, zbog korone od dvije godine, krajem 2020. godine dobio sam poziv da igram za reprezentaciju BiH odnosno da igram na Paraolimpijskim igrama u Tokiju.

Teško mi je i opisati koliko me usrećio taj poziv, jer da se takmičkim na Olimpijskim igrama, san je svakog sportiste, a to se i pokazalo tako. Nakon 15 godina, došlo je vrijeme i da se zaigra na Olimpijadi.

SC: Odlazak na Paraolimpijadu sam po sebi je bio nevjerovatan. Žao mi je što veliki broj spotista  koji su posvetili svoj život sportu, podredili mnoge privatne i profesionalne svoje stvari, nisu doživjeli da odu.

U trenutku izlaska na stadion povorke, i kada su nas prozvali, emocije su navirale sve do trenutka kada smo završili krug i sjeli –  e tada je bila ekspolizija različitih osjećanja – suze i osmijeh su se smjenjivali. Tijelo je podrhtavalo i prvi put sam doživio tako različite emocije, a istovremeno uživao i pitao se „da li sanjam“.

Sama pomisao da je na svijetu oko 8 milijardi ljudi, a na POI 4,500 ljudi se takmiči na navećem takmičenju u svijetu, i ja sam jedan od 4,500 je naprosto nevjerovatan osjećaj. A kada na to dodam činjenicu da smo uspjeli osvojiti i bronzanu medalju – onda je san postao realnost.

SC: Nakon toga sam počeo da nastupam za reprezentaciju BiH, i prvo naše takmičenje je bilo u toku prošle godine. Takmičenje „Zlatna liga nacija“ to je 8 najbolje plasiranih ekipa u Evropi. Mi smo na tom takmičenju osvojili prvo mjesto.

Značajna je činjenica da smo u finalu pobjedili reprezentaciju Rusije, koja je prethodnih nekoliko prvenstava bila najbolja u Evropi.

Zadovoljan sam kako sam se uklopio i kako su me prihvatile kolege saigrači i to smo pokazali na terenu.

SM: Priznanje BiH kao reprezentativac za najboljeg sportistu?

SC: Krajem godine dobio sam priznanje za najboljeg sportistu sa invaliditetom u BiH u 2021. godini.  Iako sam ja dobio priznanje, veliku podršku imao sam i od saigrača, i svog tima reprezentacije.

Pored toga, reprezentacija BiH, jedna je od najboljih i najuspešnijih reprezentacija u svijetu u sjedećoj odbojci.

Specifičnost sjedeće odbojke da se možete baviti duže, tj. i kada imate 50 godine a ta me činjenica dovodi do sljedećeg sna a to je nastup na sljedećoj paraolimpijadi.

Reprezentacija BiH  je najtrofenijni sport kod nas. Ona jedina ima Olimpijske medalje u BiH.

U Banjaluku je donio prvu palaolimpijsku medalju, a ukupno u istoriji Banjaluke je 14 medalja. To je za mene ispisivanje stranica istorije.

SM: Koliko je prepoznata tvoja medalja kod nas?

SC: Nisam baš najsigurniji da je prepoznata na način kako bi zaista prva Paraolimpijska medalja zaslužuje. Nažalost. Ostao mi je jedan žal, što iz mog grada, gdje sam odrastao i u kom živim, i donio prvu Paraolimpijsku medalju. Niko od zvaničnika i nadležnih za sport, nije me ispratio a ni dočekao. Riječ podrške ili potvrde zaista nema cijenu, i svakom čovjeku bi značilo da je ima.  Kao da ne postojim. Ostaje nada da će se to u budućnosti i promjeniti.

Moj kolektiv i sportski kolektiv – Invalidski klub Borac koji su me uvijek podržavali

SM: Podrška prijatelja i porodice nije izostala?

SC: U početku bavljenja sjedećom odbojkom najveća podrška bila je porodica. I danas je tako, uz veliku podršku koju mi pruža izabranica mog srca. Za to je zaista potrebno mnogo razumijevanja i želim da i na ovaj načim, kažem svima veliko HVALA.