Dvije trećine zemalja na svijetu u najmanju ruku ne osuđuju ruski napad na Ukrajinu. Pokazuje to analiza Economist Intelligence Unita.
EIU je odjel za istraživanje i analizu Grupe Economist, medijske kompanije koja objavljuje ugledni magazin The Economist.
Analiza EIU-ovog tima pokazuje da dvije trećine svjetske populacije žive u neutralnim ili Rusiji naklonjenim zemljama kad je riječ o ratu u Ukrajini.
Tako je 2. ožujka lani 141 država glasala za rezoluciju UN kojom se osuđuje ruska invazija na Ukrajinu, no istraživači EIU-a navode kako njihova analiza ide dalje od jednog glasanja.
Na ovoj mapi možemo vidjeti koje su zemlje naklonjene Rusiji, koje Zapadu, a koje su neutralne. Zanimljivo je da su autori osim parametra broja stanovnika iznijeli i onaj koji se tiče ekonomskih pokazatelja.
Tabor koji podržava Zapad predstavlja oko 70 posto globalnog BDP-a. Nasuprot tome, neutralni i Rusiji naklonjeni blokovi predstavljaju samo oko 30 posto globalnog BDP-a, pri čemu Kina i Indija čine gotovo dvije trećine ove skupine.
“Izradili smo kartu koja procjenjuje široku mjeru potpore Rusiji diljem svijeta, ističući koje zemlje podržavaju Rusiju ili Zapad ili su između toga. Procjenjivali smo koju bi stranu svaka od zemalja odabrala ako mora, gledajući dugoročno.
Da bismo to učinili, uzeli smo u obzir različite kriterije, uključujući nametanje sankcija, obrasce glasanja u UN-u, službene izjave, kao i gospodarske, političke i povijesne veze”, rekao je Cody Feldman, viši analitičar za globalno prognoziranje.
Istraživači navode kako su otkrili da 36% svjetske populacije živi u zemljama koje su aktivno osudile Rusiju i uvele sankcije ruskom gospodarstvu. Predvođen SAD-om i EU, ovaj blok uključuje sve zapadnjačke vlade, poput Japana, Australije, Kanade, Ujedinjenog Kraljevstva, Južne Koreje i (iako u manjoj mjeri) Izraela. Tradicionalno neutralne zemlje, poput Švicarske, Finske i Švedske, također su se pridružile redovima ovog zapadnog fronta.
Trećina populacije živi u neutralnim zemljama
Istovremeno, gotovo jedna trećina svjetske populacije živi u zemljama koje su do sada ostale neutralne. Predvođene Indijom, te nesvrstane države – uključujući Brazil, Saudijsku Arabiju, Južnoafričku Republiku i UAE – dat će sve od sebe da izbjegnu odabiranje strane dok žele izvući korist iz svoje prividne neutralnosti. Istraživači kažu kako vjeruju da bi značajan udio tih zemalja stao uz Rusiju ako bi napetosti eskalirale.
Naposljetku, preostalih 32 posto svjetske populacije živi u zemljama u kojima je vlada poduprla akcije Rusije ili su službene izjave ponovile ruski narativ, uključujući izbjegavanje nazivanja rata invazijom. Predvođene Kinom, te će zemlje dugoročno pokušati izvući korist iz bližih veza s protuzapadnim blokom, dodatno jačajući rascjep u globalnom gospodarskom i geopolitičkom krajoliku.
Šta sve ovo znači?
Kako interpretirati ovo istraživanje?
“U nadolazećim godinama Rusija (i Kina) će posvetiti svoje napore udvaranju nesvrstanim, neutralnim zemljama, koje su uglavnom zemlje u razvoju”, rekla je Agathe Demarais, direktorica globalnih prognoza EIU-a, dodavši kako se kineska vlada nada da će u nekim područjima stvoriti front protiv Zapada.
“Konačan rezultat bit će slabljenje utjecaja i postupno povlačenje zapadnih zemalja iz većeg dijela svijeta u razvoju”, kazala je. Znači li to da svijet nikad nije bio podjeljeniji? Što znači ovako izražena blokovska podjela?
“Zapravo ništa, ako ćemo biti posve direktni. Nesvrstane zemlje su u doba Hladnog rata činile preko pola stanovništva planeta i gotovo dvije trećine članica UN-a. Svijet kakav poznajemo gotovo ni po čemu nije jedinstven. Pitanje je što bi se dogodilo da nas hipotetski napadne izvanzemaljska sila, nisam siguran da bi čak i takvo nešto ujedinilo čovječanstvo.
Pogledajte religije, pogotovo one abrahamske, toliko sličnosti, a opet toliko udaljenosti, pa i mržnje. Već i ime ne nailazi na razilazak jer su abrahamske ili ibrahimske. Želim reći da to da smo podijeljeni po raznim pitanjima, počevši od obitelji, preko zajednica, lokalnih i državnih, nije novost, to živimo.
Možda o tomu ne razmišljamo dok se ne pojavi konkretno pitanje, koje može biti važnije Zapadu ili Europi, ali je s druge strane efemerno brojnim afričkim zemljama i obrnuto”, govori za Index vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić.
Izgledalo je kao da će kapitalističke i liberalne vrijednosti prevladati
Fox je donio zanimljivu paralelu s 1989. godinom. Dotaknuli su se poznatog slučaja s Trga Tiananmen u Pekingu 5. lipnja 1989., dan nakon nasilnog gušenja prosvjeda. Radi se o slučaju u kojem je neidentificirani Kinez stao ispred tenka te se naposljetku na njega i popeo.
Fox zaključuje kako se tada ovaj događaj smatrao presudnim trenutkom te da je pokret naroda bio presnažan, pogotovo jer je uskoro pao Berlinski zid, a raspao se i Sovjetski Savez. Zatim je McDonald's otvorio 4000 restorana u Kini, u zemljama istočnog bloka počele su se gledati zapadne serije, a bivši sovjetski vođa Mihail Gorbačov glumio je u reklami za Pizza Hut.
Izgledalo je kao da će kapitalističke i liberalne vrijednosti prevladati.
Danas, čini se, situacija je gora nego 1989. godine. Dio SAD-a smatra kako je Kina namjerno izazvala pandemiju koronavirusa, Fox piše da Peking sada prati kineske državljane na američkom tlu putem raznih “policijskih postaja” postavljenih u američkim gradovima.
Vojni stručnjaci vjeruju da je kineska invazija na Tajvan velika mogućnost u nadolazećim godinama.
Klasić: U devedesetim godinama je taj bipolarni svijet nestao
Povjesničar Hrvoje Klasić kaže kako je jedno od najčešćih pitanja kad govorimo o Hladnome ratu to kad je on završio. Dodaje da nema konkretnog odgovora.
“Govorilo se da je to pad Berlinskog zida, raspad Sovjetskog Saveza, ali postoje oni koji govore da Hladni rat nije prestao. Kad govorimo o Hladnom ratu, podrazumijevamo antagonizam između dva bloka predvođena s dvije sile.
S jedne strane je NATO, s druge strane Varšavski pakt. Odnosno SAD i Sovjetski Savez. Ali u 1990-im godinama je taj bipolarni svijet nestao kao takav, samo su se pojavili novi polovi”, dodaje Klasić. Kaže da neki politolozi navode kako je svijet u međuvremenu postao multipolaran.
“Uz Rusiju su se pojavile Kina i neke arapske države. Neki govore da je svijet postao apolaran, ne možemo gledati na Hladni rat kroz naočale kako smo gledali 60-ih, 70-ih godina, kad su polove predstavljale bogate države s jakom vojskom.
Danas možemo reći da su polovi i društvene mreže, Facebook, Google, Twitter, kao i kojekakve hakerske organizacije. One mogu više naštetiti danas nego što su prije mogle naštetiti neke države”, govori.
“Antagonizam je i dalje prisutan”
Dodaje kako oni involvirani u međunarodne odnose znaju da sadašnje stanje nije počelo u veljači 2022. godine i precizira da je odnos Rusije prema susjedima poput Armenije, Gruzije, ali i Moldavije u pitanju već dvadesetak godina.
“Možemo reći da je Hladni rat tek uzeo predah, takvih predaha je bilo i 1970-ih godina. Ali po svemu sudeći, taj je antagonizam između ideološki različitih blokova danas ponovo, kao sudar različitih svjetova, različitih pogleda na slobodu govora, itekako prisutan”, objasnio je Klasić. Navodimo kako je ipak nakon pada Berlinskog zida percepcija da je Zapad taj koji je odnio pobjedu.
“To je bila ona poznata teza o kraju povijesti. Zemlje bivšeg istočnog bloka su gotovo preko noći postale demokratske, postale su članice NATO-a ili EU. Teza je išla da je liberalni kapitalizam pobijedio komunizam, liberalna demokracija je pobijedila jednopartijski sustav. Mnogi su mislili da je to to.
“Vidjeli smo da istorija nije prestala, liberalna demokratija nije pobijedila”
Ljudi su podcijenili Rusiju da je u vrijeme Gorbačova i posebno Jeljcina bila na koljenima, blijeda slika moćnog carstva koje je postojalo prije 1917. godine, a posebno nakon 1917. godine dolaskom komunista. Rusi i danas na period Jeljcina gledaju kao na vrijeme kojeg se srame jer su doista bili na koljenima u odnosu na SAD.
Zato svi koji su bili u Rusiji u zadnjih 10, 15 godina mogu svjedočiti da je Putin pravilo, a ne izuzetak. Gorbačov je izuzetak. Jeljcin je izuzetak. Ali Ruse je na noge digao Putin. Njegova čvrsta ruka, poput one ruskih careva, Staljina ili Brežnjeva, Rusima odgovara. Očito im to kao naciji odgovara, ta slika o sebi i svojoj važnosti, pa je onda važno da ih drugi tako vide.
Vidjeli smo da povijest nije prestala. Liberalna demokracija nije pobijedila. Ne samo u Rusiji nego i u nama obližnjoj Srbiji, Mađarskoj… Onda i Turskoj, nekad Poljskoj. Vidimo koliko je demokracija pod udarom, koliko su medijske slobode pod udarom.
Bojim se da će se tu brojne bitke još voditi. Hladni rat će svakako imati neke druge smjerove i oblike borbe, ali očito je pred nama sukob različitih koncepcija, političkih, ideoloških, ljudsko-pravaških”, objasnio je.
“Zamislite da Rusija pobijedi u ovom ratu, a da Donald Trump dođe na vlast u SAD”
Pitamo ga koje bi tu bile krajnje posljedice.
“Mislim da bi eventualna pobjeda ruskog pogleda na svijet bila korak nazad. Taj pogled je kult ličnosti, kult vojske, potreba da se drži pod kontrolom sve neistomišljenike, a mi to imamo i u našoj neposrednoj blizini. Svjestan sam da ono što je nekome ideal, a to su ljudska prava, demokracija i pravna država, nije drugome ideal.
Tako u Rusiji imamo političare i intelektualce kojima je to bauk, slično smo čuli i od nekih srpskih političara i intelektualaca. Tu je i opasnost od vjerskog fundamentalizma. Dugo smo opasnost primjećivali oko islamskog radikalizma, ali postoji opasnost i od kršćanskog, i to baš za vrijednosti za koje se treba zalagati, od prava na abortus do tolerancije.
To su neke moguće posljedice. Zamislite da Rusija pobijedi u ovom ratu, a da Donald Trump dođe na vlast u SAD-u. Kakav bi to samo bio vjetar u leđa ljudima kojih u Europi ionako ima previše, koji slično njima gledaju na situaciju u društvu”, govori Klasić.
Avdagić: Kremlj se okružio zemljama zavisnim o sebi
Avdagića smo pitali kako interpretira to da naprednije zemlje koje su naklonjene Ukrajini predstavljaju oko 70% globalnog BDP-a.
“Takva podjela se zapravo kreće ne zadnjih godina, nego brojnim desetljećima, u nekim oblicima možemo govoriti i o stoljećima. Zapadne zemlje, ako ćemo tako reći, kada govorimo uglavnom o onima koje potpuno, pa i financijski podržavaju Ukrajinu, imaju privilegiju komotnije promatrati svijet i osim toga imaju privilegiju manje ovisiti o međuodnosima.
Kada ste bogatiji, možete si priuštiti i dramatičnije promjene u ponudi i potražnji, primjerice energenata (dok ih ima). Uostalom, ona se i kreira prema vama.
Jedan dio zemalja želi ‘svoju kožu’ prodati što je skuplje moguće i neutralni status kreira prema tomu. Međutim, na kraju, kad se gleda tko je doista pružio otvorenu podršku Rusiji, postaje jasno kako je Kremlj sebe okružio, u pogledu međunarodnih podržavatelja, rijetkim i isključivo o sebi ovisnim zemljama.
U ovom slučaju suština je ipak takva da dok možda ne prekidaju trgovinu s Rusijom, velika većina zemalja deklarativno, ako nikako drugačije, ne podržava agresiju Rusije na Ukrajinu”, objasnio je.
“Nije Zapad po svemu rubin idealizma, ali je najbolje mjesto za život”
Dotaknuo se neutralnih zemalja poput Indije, Brazila, JAR-a…
“Osim što jedan dio zemalja želi svoju kožu ili stav prodati za što višu cijenu, postoji još jedno pitanje, kome je žele prodati? Naizgled su na ponudi, ali ispod površine razaznajete kako se zapravo žele prodati Zapadu.
Kao što sam spomenuo, Kremlj čvrsto uz sebe ima jako mali broj zemalja, a mali je isto tako broj zemalja u kojima stanovništvo, kad bismo izuzeli političke elite, smatra kako je Rusija po pitanju Ukrajine i agresije koju vrši u toj zemlji u pravu.
Neke zemlje se ideološki protive Americi, pa je svaki sukob u kojem je Amerika na jednoj strani prilika za njih da budu kontra. No na kraju, kome se doista više naginje, na to pitanje svatko tko promatra svijet može lagano zaključiti kojem klubu žele svi pripadati.
S druge strane, cijena pripadnosti i sestrinsko-bratske suradnje sa zapadnim zemljama je i primjena demokracije, tržišnog gospodarstva, što nije svakom, recimo to tako, režimu po volji.
Ima i lošijih primjera te nije Zapad po svemu rubin idealizma, ali je najbolje mjesto za život, što je, vjerujem, svima neupitno. Možda ćete imati drugačijih viđenja među čitateljstvom, ali pozovite ih da nam jave s koje lokacije imaju drugačije mišljenje i koliko se to odnosi na mogućnosti, perspektive, kako bi Amerikanci rekli, prosječnog Joea”, njegove su riječi.
“Činilo se kako Rusija, a možda i Kina idu drugim smjerom”
Iznio je svoje mišljenje o tome je li podjela Zapad vs. Rusija i Kina ikad bila ovako izražena u zadnjih 30 godina.
“To je jedna priča velike obitelji, možete obaviti deset ručkova na kojima izbjegavate pitanja oko kojih se ne slažete, ali onaj ručak na kojem bilo koju spornu temu otvorite bit će buran kao da prethodnih deset nije bilo. Podjele su tu, ma koliko mi šutjeli o njima.
Možda možemo govoriti o zlatnim vremenima kada se činilo kako Rusija, a možda i Kina idu jednim drugim smjerom, no političke elite tih zemalja su ovisnici. Pokušali su apstinirati, no draž opijata apsolutnog vladanja ipak djeluje na receptore bolje od obećanih ideala Zapada, koji, ponavljam, nisu rubin, ali su najbolje što imamo”, dodaje.
Ne smatra da je Zapad podcijenio Rusiju i Kinu te dodaje da u ovoj priči “gledamo realnost koja je tu, samo je lažno izgledalo kako nije”. Fox piše da bi razdoblje u koje sad ulaze SAD i Zapad moglo biti opasnije od “najledenijih dana Hladnog rata”. Može li se s tim složiti?
“Ne. Ne mislim da je opasnije, ili recimo to ovako, zasad svakako nije opasnije. Ipak, na Zapadu i u zapadnim zemljama se treba o mnogočemu jako dobro promisliti. Dvije stvari su po meni izrazito jako važne, proizvodnja i demografija, a na tomu se najmanje radi.
Na kraju, što se toga tiče, koliko god se mislilo kako su ljudi resurs koji je uvijek dostupan, ako želite vidjeti realnost, prošećite se po bilo kojem hrvatskom gradu, ako ne u nekoj zapadnijoj zemlji, i pogledajte samo koliko se traži radna snaga. Mislite da se to nije znalo.
“Godina 1989. ili 1979. ili koja god, neće se više ponoviti na isti način”
Prolistajte medijske arhive iz devedesetih, bilo je onih koji su i u jednoj Hrvatskoj upozoravali na dugoročne posljedice, samo su bili politički periferni. Za sad ono što Zapadu nedostaje lako dobiva od onih drugih, bilo da se radi o ljudskom resursu ili o jeftinoj proizvodnji.
Može li se to promijeniti? O, da. Može! Opet, gledate li nositelje podjele, gdje je Rusija s demografijom, proizvodnjom? Kina je nešto drugo. I Indija je recimo u posebnoj poziciji. Je li to poanta? Ovisi kako gledate, jednako kako smo energetski u vremenima tranzicije, tako smo i u pogledu proizvodnje, umjetna inteligencija je odavno stigla…”, navodi.
I za kraj jedna hrabra prognoza – kakva nam je budućnost?
“Ovisi koga pitate, za sebe mogu reći kako sam realni optimist. Svaki dan svijet je ponešto bolji. Ne za svakoga, ne u svakom kutku svijeta, ali većina napreduje.
Može li se dići nova Željezna zavjesa, svakako da, i već je, ali 1989. ili 1979., ili koja god godina se neće više ponoviti na isti način. Je li to dobro, procijenite sami”, zaključio je za Index Denis Avdagić.
