Milan Ružić, pisac 

Pandemija je dovela do toga da se neke stvari istjeraju na čistinu, međutim, više je onih stvari za čije je sprovođenje u djelo pandemija dobro poslužila kao paravan. Svijet će propatiti zbog ovoga u budućnosti, i to na nekoliko nivoa.

Naime, predugo ograničavani u kretanju, upražnjavanju potreba za socijalizacijom, bliskosti sa dragim ljudima, većina svjetske populacije počela je da razvija ozbiljne psihičke probleme od kojih su najčešći oni sa anksioznošću i depresijom, što uopšte nisu stanja od kojih se ljudi lako oporavljaju. Nezadovoljstvu svakog čoveka ponaosob, i njegovom osjećaju da jeste upravo to – čovjek, doprinjela je i ogromna šteta na ekonomskom planu, što je izazvalo, i tek će izazivati, ozbiljne nestašice novca.

U svijetu u kom su ljudi, opet nažalost, naknuti i natjerani da troše i socijalizaciju koriste kao prezentaciju svoje kupovne moći koja ih dovodi do raznih užitaka, pa tako i onoga da pokažu kako imaju više od drugih, što je postala stvar statusa, nestašica novca će napraviti čitave društvene, ali i individualne potrese, koji će, sasvim sigurno, usloviti potragu za novcem „lakšim putem“, što opet, kako tvrde brojni naučnici, može, neki garantuju i da hoće, dovesti do ogromne stope kriminala. Stoga, nastaće još veći jaz između bogatih i siromašnih, što je uvijek bilo plodno tle za sukobe, a zamislite tek te buduće u kojima će većina ljudi biti i psihički nestabilna.

Ovaj period sa sobom je donio i procvat društvenih mreža, njihovo nenormalno širenje, uslovljeno nekim od gorenavedenih razloga, ali i prva ozbiljnija ograničenja na istim kroz koja se lako može nazreti neka buduća namjera dehumanizacije, dehristijanizacije i demontiranja čovjeka kao jedinke sa namjerom da se, poput nekih manjih država, otarasi svega onoga što ga čini čovjekom i postane obespravljeni kupac i korisnik. Elem, na društvenim mrežama, na kojima su mnogi našli utočište tokom pandemije ne bi li njegovali jednu od osnovnih ljudskih potreba, a to je ona za socjializacijom na bilo kom nivou, po prvi put otvoreno vidimo sankcionisanje ljudi i njihovo izopštavanje sa jedinog, istina vještačkog i donekle nastranog, mjesta na kom se još odvija nekakav vid, ili privid, socijalizacije. Korisnici su sankcionisani skoro pa isključivo u slučaju kada se njihovi komentari ili objave protive agresivnom narativu o ravnopravnosti polova, pravima seksualnih manjina, pa i političkih stavova.

Svi smo, zahvaljujući zaključavanju, propratili šta su društvene mreže učinile Donaldu Trampu, a šta sada čine onima koji ustvrde da muškarac ne može da rađa, ili da biti gej i nije baš normalno.

Jedan američki naučnik, koji pandemiju poput mnogih naziva „plandemijom“, tvrdi kako su društvene mreže stvorene upravo kako bi pomogle kontrolu i nametanje stavova u vremenima kada ljudi budu primorani da ostanu u svojim kućama.

U samoj Americi za vreme pandemije, iskrslo je novih preko sedamdeset milijardera, dok se, što se smeća tiče, na prvom mestu plastika sada bori sa materijalima od kojih su načinjene hirurške maske.

Sada zamislite, vidjevši samo neke od ovih stvari koje je pandemija donijela na svet, ili možda prije intenzivirala, šta to može učiniti generacijama koje stasavaju na autotjunovanoj ponavljanoj ludosti visokih frekvencija lišenih tekstova koju nazivaju muzikom, koje su odgajane tako što su učene da je tradicija znak zaostalosti, a prihvatanje nastranosti znak napretka, koje su podizane na serijama i filmovima punim smrti i seksa koji je postavljen kao, uz novac, jedan od najvažnijih ciljeva danas, koje su učene da su ljubav, moral i čovekoljublje nešto čega se moraju odreći da bi napredovali u svijetu u kom žive, koje od svojih roditelja nikada nisu čule rečenicu „Ne druži se s njim, on je loš đak“, koje dišu izduvne gasove, a izdišu psovke.

Ta kombinacija svih ljudskih iščašenja, pandemije i odbacivanja najvažnijih civilizacijskih tekovina, dovešće do sveopšteg ludila u kom će normalni biti smatrani nenormalnima, pa će biti naterani da traže utočište negde u prirodi koja će biti uništena.

Niko neće imati gdje da se skloni, niti će moći da izbjegne konflikte bili oni lični ili na državnom, pa i svjetskom nivou.

Ono što može sprečiti ovaj scenario, barem djelom, jer u cjelini nije moguće, jeste ulaganje u obrazovanje i nalaženje vremena za vaspitavanje djece kod kuće. Ukoliko nam djeca ne pomognu, a naše vrijeme koje smo uskratili njima da bismo jurili za novcem će sigurno doprinjeti odsustvu te pomoći, neće nam pomoći niko.

Svo ludilo i smrt okolo može pobediti samo znanje okićeno umetnošću i kulturom, jer ta kombinacija donosi život. Sve ostalo je samo još jedna kupovina, i to one karte u jednom smeru – ka nestajanju.

Milan Ružić je mladi pisac. Rođen je u Čačku, završio Filološki fakultet u Beogradu. Autor je knjiga “Nekad, neko, negde” , “Naše su samo reči” i “Narod za izdavanje”

“Ko pročita knjigu Milana Ružića “Narod za izdavanje” vidjeće kako su počinjali pisci koji su daleko dotjerali – kratko je dar Milana Ružića ocjenio Matija Bećković, koji je rekao da u Ružiću “vidi sebe od prije 50 godina”.