Autorska predstava Enisa Bešlagića “Da sam ja neko” biće izvedena 6. marta u Koncertnoj dvorani Banskog dvora u Banjaluci, sa početkom u 20 časova.
Ovu monodramu Bešlagić je odigrao u brojnim gradovima zemlje i regiona, a kako kaže, ovo je samo jedan put i jedan odabir onoga što on jeste danas, te da na svoj način priča ono što se ne vidi iza medijske scene.
Enis Bešlagić je jedno on najpoznatijih lica današnje filmske scene Bosne i Hercegovine, koji se istakao još kao student Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Među brojnim ulogama koje je tokom godina igrao izdvajaju se one u serijama “Viza za budućnost”, “Naša mala klinika”, “Žigosani u reketu”, kao i one iz filmova “Gori vatra” i “Naša svakodnevna priča”.
Pored serija, filmova i pozorišta, gledali smo ga u brojnim skečevima i aktivnostima, ali i kao člana žirija raznih takmičarskih emisija. Prati ga glas da je čovjek koji umije da nasmije gledaoce svih generacija. Više o predstavi “Da sam ja neko”, glumačkom pozivu u našoj zemlji i planovima za budućnost Enis Bešlagić govorio je u intervjuu za “Nezavisne”.
NN: Uskoro u Banjaluci izvodite predstavu “Da sam ja neko”, sa kojom ste obišli brojne gradove u regionu. Šta je glavni cilj ovog komada, šta želite da kažete?
BEŠLAGIĆ: Ja u stvari želim da se predstavim u onom svjetlu kakav jesam, da ljudima napravim ugođaj nekih sat i po ili dva vremena, koliko već traje predstava. Želim da se družimo, zabavimo, nasmijemo, razmijenimo emocije, ponudimo publici nešto novo, osim sadržaja koji se stalno plasiraju, kao što su agresija, prostakluci, negativnost. Ja želim da ponudim ljudima istinu na sceni, ne da im glumim. To su skice iz mog života, sve ono što sam ja proživio i napravio. Ne pričam viceve, ne pričam nikakve folove, nego život onakav kakav jeste. Ja sam sa druge strane scene, ljudi me ne vide, a sada želim da im se predstavim i da me još bolje upoznaju.
NN: Komad je urađen u formi monodrame, šta Vam je najteži dio posla pri izvođenju?
BEŠLAGIĆ: Meni je svaki put najteže početi predstavu, jer imam ogromnu tremu. Nadam se da će ona brzo proći. Kad sam na sceni i kad sam sa publikom, to je moje prirodno stanište, kao što kažu 24/7. Gdje god da se pojavim, ja sam dostupan i pristupačan i mislim da će to biti moja prednost.
NN: Kako je nastala ideja da se na ovakav način obratite publici?
BEŠLAGIĆ: Ideja se u meni već mnogo godina razvijala, samo je čekala pravi trenutak. Nekada za neke ideje trebaju i vrijeme i godine. Mislim da su ove neke pedesete koje dolaze dosta zrele, da u predstavi mogu poručiti nešto sa scene, nešto što je kvalitetno, što je motivirajuće, što je poruka ljubavi. Da bi to bilo shvaćeno, iza vas moraju stajati neki puni koferi života koje sa sobom nosite na sceni. Mislim da je to moja glavna poruka.
NN: Poznajemo Vas i kao TV i filmskog glumca kroz brojne uloge koje ste odigrali. Koji medij je Vama bliži/draži?
BEŠLAGIĆ: Meni je svaki medij dobar, od društvenih mreža, pozorišta, serija, filmova, samo ne volim neke ograde i granice. Ja sam rođen kao slobodan čovjek i u svakom mediju uživam isto. Svaka vrsta komunikacije sa publikom meni prija, jednostavno ne volim ograničenja, tako da nisam ni za to da glumac treba da radi samo jedno, mislim da onaj ko je sposoban može da radi sve, i da vodi dnevnik, i sve što je pitanje scene u suštini moj je izbor.
NN: I dalje ste najpoznatiji po humorističnim likovima, koliko je humor ostao zapostavljena stavka u savremenom svijetu?
BEŠLAGIĆ: Ja jesam poznat po humorističnim likovima, radio sam serije gdje su uloge bile više pozitivnih likova, nego humorističnih, ne znam ni sam kako bih to više nazvao. U karijeri sam radio mnogo tih serija, ali nikad nisam radio nijedan film koji je komedija. Možda to zvuči malo čudno, ali i to je moguće. Valjda se ljudi koji rade komedije nikad nisu odvažili da me zovnu ili možda misle da to ne mogu. Danas je najteža stvar nasmijati ljude, rasplakati ih možeš na svakom koraku, svakom objavom, rastužiti ih ili učiniti depresivnim. Ono što je naš zadatak jeste da vratimo ljudima nadu i sreću.
NN: Jedna od poznatijih uloga je Šemso iz “Naše male klinike”, sa kojom ste odradili brojne humanitarne akcije, a aktivni ste i kao ambasador banjalučkog Udruženja “Iskra”. Šta Vam je najveća motivacija za bavljenje humanitarnim radom i kako glumci mogu dati doprinos ovakvim aktivnostima?
BEŠLAGIĆ: Mene taj humanitaran rad ispunjava kao čovjeka. Sa druge strane, uvijek je pozicija čovjeka koji pomaže i onog koji čeka pomoć potpuno drugačija. Mislim da moramo biti zahvalni Bogu na tome što smo u poziciji da nekome uljepšamo dan, pa i tom djetetu koje čeka svoje ozdravljenje, da ti dani budu veseliji i nasmijaniji, a to je naš zadatak, svih moji kolega koje to rade, svih crvenih noseva koji nasmijavaju djecu i donose im radost. Ja sam ponosan što sam dio takvog društva i svoj djeci svijeta želim brz oporavak.
NN: Sa Milanom Pavlovićem snimili ste enciklopediju viceva, ali ste jednom prilikom pomenuli da su od viceva najviše zaradili pirati. Kakvo je stanje danas?
BEŠLAGIĆ: Inače, za viceve mislim da su korisno društveno dobro, nije nikakvo naše blago. Mi smo uzeli vic koji je negdje nastao, pa ga snimili i valjda nam fizički odgovaraju ta dva lika, već smo postali sinonim za njih. Mada ja privatno ne pričam viceve, nisam neko ko zna ili može tak tako da se sjeti nekog vica. Generalno, i pored viceva, autorska prava glumaca su zapostavljena, ja ni od jedne reprize na svijetu nikada nemam nijednu marku, tako da ja mogu stalno da budem u medijima, u reprizama ili na društvenim mrežama, ali od toga nemam ništa. Mi nemamo ta prava zaštićena, kao, recimo, pjevači, mi smo neka druga kategorija koja se bori za svoj opstanak.
NN: Glumili ste u seriji “Toma”, a nedavno je objavljen i film o Džeju, kako Vi gledate na ove biografske filmove?
BEŠLAGIĆ: Mislim da svaka kuća ima svoju priču, svaka osoba je film za sebe. Zašto ne, ako je bolje da pričamo o stvarnim likovima koji imaju posebne i jako zanimljive živote, koji mogu biti primjer i publici i djeci. Bolje nego da izmišljamo neke likove pa se u stvarnom životu nemamo za koga vezati. Mi smo se vezali za Supermena, pa on nikako da dođe i spasi ovaj svijet, tako da sam ja više za opciju realnih likova.
NN: U više navrata sarađivali ste sa Draganom Bjelogrlićem, za kojeg ste rekli da je sa “Montevideom” plasirao plejadu mladih, popularnih glumaca u Srbiji. Šta je potrebno da se ovakva stvar desi kod nas u BiH?
BEŠLAGIĆ: Kod nas treba da se odvaže režiseri i da država zahtijeva sa tekstovima da se rade i predstave, i filmovi, i serije sa mladim ljudima, da bi se od njih napravila glumačka scena koje će povući, zbog koje će mladi ljudi dolaziti i u kino-sale i u pozorišta. U Beogradu to jako dobro funkcionira, ali mislim da kod nas režiseri nemaju hrabrosti da daju uloge glumcima koji nisu poznati. Ja mislim da je bolje dati uloge kvalitetnim nego poznatim glumcima, jer se poznati nekako uljuljaju, a od njih nekad ne dobijete ono što treba. Nama u BiH treba da dođe Bjelogrlić, pa da nam održi lekciju kako se to radi.
NN: Dio ste glumačke postavke filma “Megdan: između vode i vatre”. Kad ćemo imati priliku da ga pogledamo i kakva priča nas očekuje?
BEŠLAGIĆ: Mislim da nas taj film očekuje, ako bog da, sad nekad na proljeće, ljeto. On je smontiran, čeka svoju premijeru koja će se uskoro desiti i radujem se tom filmu. Igram jednu od glavnih uloga, tog menadžera koji je jedan zabavan lik, nešto drugačije od onoga što sam do sad radio. Mislim da bi film mogao biti jako gledan i uspješan, jer je nešto kao “balkanski Roki”, mislim da će se omladina vezati za njega. Film govorio o sportu, o MMA borcu, ali nije agresivan, već ima jednu toplu ljudsku priču.
INSTAGRAM @SFERAMEDIJA
Прикажи ову објаву у апликацији Instagram
